Koristeći podatke koje još uvijek šalje NASA-ina letjelica Voyager 2, znanstvenici proučavaju heliosferu – magnetni "mjehur" generiran Sunčevim vjetrom koji obavija Sunčev sustav. Voyager 2 je lansiran 20.08.1977. i na svom je putu posjetio Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Triton - jedan od trinaest Neptunovih prirodnih satelita. Nakon toga su (1989. godine) Voyager 1 i 2 "poslani" prema vanjskim dijelovima Sunčevog sustava kojeg su do sada i napustili.

Pomoću podataka koje je na Zemlju poslao Voyager 2, znanstvenici su zaključili kako heliosfera unutar koje se nalazi Sunčev sustav, nema kružni nego zakrivljen oblik. Znanstvenici su također izvijestili kako je Voyager 2 prešao granicu koja se smatra početkom prijelaznog područja pod nazivom "termination shock". To se područje nalazi između heliosfere i međuzvjezdanog prostora. Prema najnovijim saznanjima, ovo je područje bliže suncu nego što je bilo očekivano. Također je otkriveno kako je područje heliosfere zakrivljeno tj. usljed djelovanja međuzvjezdanog magnetnog polja "gurnuto prema unutra" - prema Suncu. Ova otkrića pomažu znanstvenicima u proučavanju međudjelovanja Sunca i međuzvjezdanog područja koje ga okružuje.
Voyager 1 i 2 se trenutno kreću brzinom od 17 km u sekundi i nalaze se na udaljenosti većoj od 10 milijardi kilometara od Sunca, s tim što se Voyager 1 nalazi dalje od Voyagera 2. To su ujedno i dva najudaljenija objekta koje je čovjek izradio i poslao u svemir tijekom proteklih pola stoljeća. Podaci koje ove dvije letjelice šalju na Zemlju pomoću radio valova putuju brzinom svjetlosti i još uvijek im treba im više od 10 sati da stignu do nas. NASA-ini stručnjaci predviđaju kako će generatori oba Voyagera omogućavati komunikaciju sa Zemljom do 2020. godine.