Lunarni polarni krateri
Izvor: NASA Novo istraživanje koje se provodi na NASA-inom Lunarnom Znanstvenom Institutu pokazuje indikacije da Sunčev vjetar, prelazeći preko prirodnih prepreka na Mjesecu, možda elektrificira određene regije na polovima. Na tim bi područjima napon mogao iznositi i do nekoliko stotina volti. To je važno otkriće zbog utjecaja na osjetljivu opremu a koja se eventualno namjerava poslati u unutrašnjost tih kratera da bi se istražio vodeni led i ostali resursi koje oni sadrže.

Mjesečevi polarni krateri su značajni zbog resursa koje sadrže, uključivši i vodeni led. Mjesečeva orijentacija prema Suncu drži dno polarnih kratera u vječnoj sjeni, dozvoljavajući na taj način da temperature padnu i do -240 stupnjeva Celzijevih, što je dovoljno hladno da se hlapljivi materijali poput vode zadrže u obliku leda milijardama godina.

LunarPolarShadowedCraterTemp
Izvor: www.lpi.usra.edu/nlsi/training/illustrations/
„Naše istraživanje pokazuje da bi se istraživači i roboti, osim opasne hladnoće na dnu polarnih kratera, mogli susresti i sa kompleksnim električnim okruženjem, koje može utjecati na površinsku kemiju, statitčke izboje i ljepljivost prašine“, kaže William Farell s NASA-inog Goddard Space Flight centra.

Naleti Sunčevog vjetra u kratere mogu stvarati eroziju na njihovoj površini, što utječe na nedavno otkrivene molekule vode. Statički elektricitet mogao bi naštetiti osjetljivoj opremi, dok bi ljepljiva i izrazito abrazivna mjesečeva prašina mogla uništiti svemirska odijela. Prašina može biti opasna po ljudsko zdravlje ukoliko se nađe unutar svemirske letjelice, te ako se udiše kroz duža razdblja.

Sunčev vjetar je rijedak plin sastavljen od električki nabijenih čestica koje se sa površine Sunca šire dalje u međuplanetarni prostor.

Istraživači su kreirali računalne simulacije kako bi otkrili što se događa kada Sunčev vjetar prelazi preko rubova polarnih kratera. Otkrili su da na neki način, Sunčev vjetar na Mjesecu ima sličan učinak kao i na Zemlji, što znači da može stvoriti neobičan električki naboj na stranama planina ili zidovima kratera. S obzirom da su elektroni preko 1000 puta lakši od iona, oni „žure“ u Mjesečev krater ili dolinu, ostavljajući iza sebe teže ione, te stvarajući na taj način negativno nabijena područja unutar kratera. Ioni ih s vremenom sustignu, ali padaju u krater u konzistentno manjim koncentracijama nego elektroni.
U usporedbi s elektronima, ioni se ponašaju kao prikolica koju vuče motorno vozilo – jednostavno ne mogu napraviti oštar zaokret preko vrha planine kao što to mogu elektroni.

Istraživački tim vjeruje da je jedan od mogućih uzroka za ovakva strujanja negativno nabijena prašina koju odbija negativno nabijena površina. Prašina zbog toga levitira. „Apollovi astronauti u komadnom modulu u orbiti vidjeli su slabašne zrake na lunarnom horizontu za vrijeme izlaska Sunca koje mogu biti raspršeno svjetlo električki nabijene prašine“ Kaže Farell.
„Dodatno tome, misija Apollo 17 sletjela je na mjesto sličnom okruženju opisanih kratera. Instrumenti koji su postavljeni tijekom misije Apollo 17 detektirali su udare prašine u regiji gdje Sunčev vjetar struji gotovo horizontalno, slično kao preko polarnih kratera“

Ovaj istraživački rad uključuje istraživače sa NASA Goddard-a, Kalifornijskog Univerziteta, Berkeley-a te Maryland-Baltimore County Univerziteta.

Izvor: http://www.nasa.gov/topics/moonmars/features/electric-craters.html

Stavi na: