07.lipnja 2006. godine, ESA-ina (Europska svemirska agencija) letjelica Venus Express je postavljena u orbitu oko Venere iz koje će proučavati planet i njegovu okolinu.

Letjelica Venus Express Cilj ove misije je globalno promatranje i proučavanje Venerine atmosfere i oblaka; proučavanje Venerine površine, te proučavanje međudjelovanja planetovog okoliša sa Sunčevim vjetrom. Venus Express je svojevrsna "kopija" ESA-ine letjelice Mars Express koja već više od dvije i pol godine orbitira oko Marsa. Instrumenti na letjelici će omogućiti visoko rezolutno promatranje oblaka i površine na sjevernom Venerinom polu u trenutku kada se ona bude nalazila na najbližoj točki od površine planeta, te istraživanje oko južnog Venerinog pola koje je do sada vrlo malo istraživano.

Osam planeta, koliko ih odnedavno službeno ima u našem Sunčevom sustavu, dijelimo u dvije skupine. Prva četiri (gledano od Sunca) spadaju u tzv. grupu terestičkih planeta, a druga četiri u skupinu tzv. plinovitih divova.
Terestički planeti su karakteristični po tome što su (za razliku od plinovitih) mali, stjenoviti i imaju čvrstu jezgru od stijena i metala. Ako izuzmemo Merkur koji ima slabu gravitaciju (samo 5,5% Zemljine mase) i nema atmosferu, Venera i Mars su najsličniji Zemlji. Nekada se čak Veneru nazivalo Zemljinim blizancem. Zbog svega toga, kao i zbog blizine, Mars i Venera su do sada najviše istraživani. U tome svakako prednjači Mars jer su uvjeti koji tamo valdaju puno gostoljubljviji od Venerinih.
Veličina i masa Venere su slične Zemljinoj. Atmosfera se pretežno sastoji od uglj.dioksida (96%), a atmosferski pritisak je 90 puta jači nego na Zemlji (kao da zaronimo 900 m ispod površine mora). Gusta Venerina atmosfera zadržava velike količine topline dobivene sa Sunca, pa Venera sa temperaturom od +470° C predstavlja najtoplije tijelo u Sunčevom sustavu. Na visini od 70 km iznad površine planeta foto- kemijske reakcije pod utjecajem UV- zračenja dovode do formiranja čestica sumporne kiseline. Čestice postepeno taložeći se, tvore 20 km debeli sloj oblaka. Taj sloj je toliko gust da niti teleskopom, niti iz orbite ne možemo vidjeti Venerinu površinu. Jedine slike sa površine nam je poslalo desetak sondi koje su se tamo uspjele spustiti. Zbog ovakvih vrlo nepovoljnih uvjeta koji vladaju na Veneri, svih deset sondi zajedno su radile ukupno samo 11 sati i 33 minute. Još uvijek nisu razjašnjene mnoge zagonetke po pitanju našeg "susjeda". Npr. iako se planet okreće sporo (treba mu 243 dana da se okrene oko svoje osi), atmosfera se okreće oko planeta brzinom od 150 m/s. Puni krug rotiranja atmosfere traje četiri dana. Tu pojavu nazivamo SUPERROTACIJA, a fizički mehanizam koji podržava uočeni planetni kovitlac nam je i dalje nepoznat.

Misija Venus Express:

Težina letjelice je 1,2 tone; dimenzije 1,5x1,8x1,4m sa panelima 8m. Upotrebljen je isti dizajn kao kod Mars Expressa, a na misiji radi i ista ekipa znanstvenika. Izvršene su samo određen prilagodbe kod kontrola zagrijavanja (Mars je udaljeniji od Sunca nego Venera). Venus Express je lansiran 09.11.2005. pomoću ruske letjelice Soyuz Fregat sa kozmodroma Baikonur u Kazakhstanu. Nakon što je postavljanja na putanju prema Veneri, letjelica je putovala pet mjeseci prema svom odredištu. Planet Venera je 11.04.2006. "zarobio" Venus Express koji je potom počeo orbitirati oko planeta u eliptičnoj putanji (330 000 km- najudaljenija točka; manje od 400 km- najbliža točka). Kako bi se postavila u željenu orbitu, letjelica je morala učiniti nekoliko manevara smanjujući tako najveću i najmanju udaljenost u odnosu na Veneru. Željena orbita postignuta je korištenjem glavnog motora (2 puta paljen), te potisnika (5 puta paljeni). Manje od mjesec dana nakon što ju je Venera "zarobila", te nakon što je učinila 16 okreta oko planeta, letjelica Venus Express je 07.06.2006. konačno dostigla svoju operativnu orbitu. Od tada najudaljenija točka letjelice od površine planeta iznosi 66000 km, a najbliža 250 km, skoro točno iznad sjevernog pola. Letjelici treba 24 sata za jedan obilazak oko Venere.
Prvi rezultati istraživanja

Američke letjelice Mariner 10 na putu za Merkur 1970. g., i Pioneer 1980. g. su nam poslale prve snimke olujnog ponašanja atmosfere na južnom Venerinom polu. Još tada su uočene zagonetne kovitlajuće atmosferske pojave.

Kompozicija od šest snimaka učinjenih u UV, vidljivom i IR dijelu spektra. Snimak je napravljen između 12.04. i 19.04.2006. tijekom postavljanja letjelice u orbitu Pomoću Venus Express-ovog uređaja VIRTIS (Ultraviolet/Visible/Near-Infrared spectrometer) dobivena je kompozicija sastavljena od šest snimaka učinjenih na različitim visinama i pod različitim kutovima. Elektronskim putem je postignuto da južni pol bude na svakoj slici u sredini. Na dobivenoj kompoziciji se može uočiti, jasnije nego ikad do sada, dvostruki vrtlog koji s vremenom mijenja oblik. Također se vidi i "ovratnik" hladnijeg "zraka" oko kovitlanja, koje postoji vjerovatno zbog recikliranja tog hladnog "zraka" ispod samog vtrtloga.
Također se vidi razlika između strane na kojoj je dan i na kojoj je noć.
Na lijevoj doljnjoj kompoziciji od 6 snimaka crvenkasta boja prikazuje toplinsko zračenje.Toplina dolazi iz doljnjih slojeva atmosfere (na vrhu oblaka) između 60 i 80 km iznad površine.

Na desnoj slici se vide (na dnevnoj strani planeta) zanimljive atmosferske pojave- prugaste strukture. Prvi ih je uočio Mariner 10. Predpostavlja se da do tih pojava dolazi zbog prisutnosti prašine i aerosoli u atmosferi, ali njihovo podrijetlo je još uvijek nerazjašnjeno.
Na sljedećih šest slika (desno dolje) u infra crvenom dijelu spektra plava strana pokazuje dan, a crveno smeđa noć.
Dnevna strana prikazuje svjetlost sa Sunca koja se odbija od oblaka, noćna kompleksnu strukturu oblaka. Sliku u IR- dijelu spektra vidimo zbog topline koja dolazi sa različitih visina (dubina). Venus Express koristi po prvi put iz orbite tzv. tehniku infra crvenih prozora u atmosferi- valne duljine koje ugljični dioksid ne apsorbira.
Ako se promatra određenu valnu duljinu moguće je otkriti izvor topline iz najdubljih naslaga u atmosferi što nam pokazuje što se nalazi ispod gustog oblačnog pokrivača koji se nalazi na visini oko 60 km inad površine planeta. ESA- ini znanstvenici se nadaju kako će na ovaj način Venus Express omogućiti dobivanje odgovora na barem neka nerazjašnjena pitanja. Kamera za snimanje vidljivog i ultraljubičastog dijela spektra (VMC) trebala bi riješiti još jednu tajnu. Pomoću UV- snimaka moglo bi se prodrijeti do inače nevidljive površine i utvrditi njezin sastav. Nagađa se da je Venerina površina prekrivena sitnim kristalima koji apsorbiraju ultraljubičaste zrake.

Dosadašnje misije na Veneru:

1961. Sputnik 7- neuspjeh (kao i Sputnik 23, Venera 1, Mariner 1)
1962. Mariner 2- prva uspješna misija- prelet na visini 35000 km prve slike neprozirne atmosfere
1967. Venera 4- prva sonda koja se spustila i ubrzo uništila (kao i Venera 5 i 6). Izmjereno je 95% uglj.dioksida u atmosferi i temperatura od +470° C
1970. Venera 7 i 8 poslala prve podatke s površine
1975. Venera 9 i 10 poslala prve crno- bijele fotografije s površine, izmjerena je brzina vjetra i sastav tla (sličan Zemljinom, erozija)
1978. Letjelica Pioneer Venus učinila radarski snimak površine planeta
Od 1981. do 1983. Venera 13,14,15,16,- pokušaji spuštanja
1984. Letjelice Vega 1 i 2 postavile istraživačke balone u atmosferu
1990.-1994. Letjelica Magellan učinila detaljno mapiranje površine rezolucijom 300 m po pixelu
1990. Letjelica Galileo na putu prema Jupiterovim satelitima "svratila" u okolicu Venere

Do sada su osam Venera i dvije Vege na površini planeta funkcionirale ukupno 11 sati i 33 minute, dok je sveukupno 30-ak letjelica istraživalo Veneru i još uvijek smo na početku.

Stavi na: