Umjetnička vizija SPITZERA u orbiti oko sunca Spitzer je orbitalni teleskop, koji već više od tri godine snima udaljene svemirske objekte. Većinu tih objekata ne vidimo pomoću zemaljskih teleskopa jer Zemljina atmosfera znatno iskrivljuje sliku. Snimanje u infracrvenom dijelu spektra omogućuje pogled kroz oblake plina i prašine prema središtu naše galaktike.

Lansiranje SPITZERA sa Cape Canaverala Svemirski teleskop Spitzer lansiran je uz pomoć rakete Delta II, 25. kolovoza 2003. (sa četiri mjeseca zakašnjenja) iz svemirskog centra Kennedy na Floridi. Ime je dobio u čast američkog astrofizičara sa sveučilišta Princeton, Lymana Spitezra Mlađeg (1914.-1997.), koji je zagovarao ideju o postavljanju teleskopa u svemir da bi se izbjegli negativni atmosferski učinci.

Težina Spitzera iznosi 950 kg. Opremljen je 850- milimetarskim teleskopom i još trima znanstvenim instrumentima: IRAC (Infrared Array Camera), IRS (Infrared Spectrograph) i MIPS (Multiband Imaging Photometer). Ovi instrumenti služe za snimanje svemirskih objekata u raznim područjima infracrvenog dijela spektra.

Infracrveno zračenje mi osjećamo kao toplinu, ali ga ne vidimo, a ono je zapravo samo jedan dio cijelog elektromagnetskog spektra. Naše su oči prilagođene za promatranje u samo jednom dijelu toga spektra (valnih duljina od 400 do 700 nm), koji nazivamo "vidljiva svijetlost". Zbog toga u svemiru postoji ogroman broj objekata koje je nemoguće uočiti promatranjem običnim teleskopima.
Kako bi se ostvario potpun učinak, Spitzer mora biti ohlađen na temperaturu bliskoj apsolutnoj nuli, točnije 5.5 K (ili -267.5 °C), tako da može detektirati infracrvene signale bez ometanja vlastitom toplinom. Za hlađenje svojih uređaja do operativne temperature Spitzer koristi svemirski okoliš, za što je potrebna orbita daleko od "tople" Zemlje. Dodatno hlađenje se postiže pomoću 360 litara tekućeg helija, što je dostatno za pet godina rada.
Kako ne bi došlo do toplinskog ometanja, Spitzer je od sunčevog zračenja zaštićen tzv. solarnim štitom.

Prašina u središtu Miječne staze Pomoću Spitzerovih visoko osjetljivih instrumentata možemo dobiti jedinstvenu sliku svemira i zaviriti u dijelove svemira koji su zaklonjeni raznim oblacima prašine i plina. Infracrveno zračenje može proći kroz takve objekte i omogućiti nam da vidimo u središta galaktika, područja u kojima se formiraju zvijezde i planetarni sustavi u nastajanju, divovske molekularne oblake i hladnije objekte kao što su manje zvijezde koje su preslabog sjaja da bi se njihova svjetlost mogla uočiti promatranjem u vidljivom dijelu spektra.

Jedno od najnovijih otkrića dobivenih pomoću ovog teleskopa su tzv. "Eruptirajuće crne rupe".

Eruptirajuće crne rupe Astronomi su, koristeći Spitzer teleskop, nedavno identificirali supermasivne crne rupe za koje kažu da se nalaze na rubu "divovske svemirske erupcije".
Znanstvenici već duže vrijeme sumnjaju da se pri sudaru galaktika, supermasivne crne rupe koje se u njima nalaze "prenatrpaju" prašinom, plinom i zvjezdama. Taj događaj je popraćen formiranjem velikog broja novih zvijezda.

Neki su otišli i korak dalje, pa tvrde kako se crne rupe mogu "natrpati" enormnom količinom materijla, i time prouzročiti energetske erupcije koje su dovoljno snažne da mogu uništiti većinu materije u okruženju. Količina uništene materije je tolika da može i zaustaviti formiranje novih zvijezda.
Pomoću teleskopa kojima se promatra u vidljivom dijelu spektra, ovakve je događaje nemoguće otkriti.

Spitzer je zadnja misija u nizu tzv. misija Velikih Observatorija, koje je NASA do sada pokrenula. U sklopu tog programa, u Zemljinu su orbitu lansirana četiri (jedan više nije u funkciji) teleskopa, od kojih svaki promatra u drugačijem djelu spektra (vidljivom, infracrvenom, rengenskom i gamma području). Ostale misije uključuju Hubble Space Telescope (HST), Compton Gamma - Ray Observatory (CGRO) i Chandra X - Ray Observatory (CXO).

Stavi na: