;)
Usporedba velicine Titanovog jezera i jezera "Lake Superior" na Zemlji.
Ljubaznoscu NASA-e
NASA-ini znanstvenici su uz pomoć instrumenata letjelice Cassini, pronašli nove dokaze o prisutnosti tekućine na Saturnovom mjesecu Titan. Zabilježeno je više područja za koja se vjeruje da su "mora" tekućeg metana, a jedno od tih područja zauzima malo manju površinu od Kaspijskog mora na Zemlji.
Titan je drugi po veličini prirodni satelit (oko 50% veći od Zemljinog Mjeseca) u Sunčevom sustavu i jedini koji ima pravu atmosferu. Ta je atmosfera previše gusta da bismo kroz nju jasno vidjeli Titanovu površinu. Stoga presudnu ulogu u ovakvim otkrićima imaju Cassinijev radar koji je uspješno zabilježio "tamne obrise nepravilnih oblika" na Titanovoj površini, te spektrometar kojim se određuje kemijski sastav promatranog objekta.
Tijekom svoje misije koja traje preko dvije i pol godine, letjelica nazvana Cassini-Huygens, o kojoj smo već napisali članak pod naslovom "Misija Cassini- Huygens"[/l] u posljednje dvije godine uspješno otkriva tajne koje krije planet Saturn i njegovi prirodni sateliti. Nakon što se sonda Huygens spustila na Saturnov mjesec Titan i nakon što je Cassini obavio čitav niz istraživanja Saturna, njegovih prstenova i prirodnih satelita, usljedilo je senzacionalno otkriće postojanja gejzira na površini Saturnovog ledenog mjeseca Enceladus. Temperatura u tom dijelu Sunčevog sustava iznosi oko -170° C, pa ovo isparavanje sa Enceladusove površine koje stvara vrlo tanku atmosferu oko njega predstavlja doista veliko iznenađenje.
Nedavno je usljedilo novo Cassinijevo otkriće. Naime Cassinijev radar je zabilježio nekoliko vrlo tamnih područja u blizini Titanovog sjevernog pola. Najveće područje (veće od ijednog do sada snimljenog) prostire se na površini od 100 000 četvornih kilometara. "Dugo se nagađalo o postojanju tekućeg oceana na Titanu i sada uz pomoć višenamjenskih instrumenata imamo prve indikacije mora čije smo dijelove prije uočavali kao jezera" kaže dr. Jonathan Lunine sa univerziteta u Arizoni koji se u ovom slučaju pojavljuje kao interdiscplinarni znanstvenik Cassinijeve misije.
Iako nema izravnih dokaza da ova mora sadrže tekućinu, njihov oblik, tamni obrisi na radaru koji navode na "glatkoću", kao i ostala svojstva, upućuju nas na postojanje tekućine. Tekućina je vjerovatno kombinacija metana i etana. Moguće je da takva tekućina ujedno i obogaćuje Titanovu atmosferu oblacima plina metana i etana.
U tijeku su proučavanja nalaza dobivenih pomoću Cassinijevog spektrometra. Ti bi nalazi trebali potvrditi da se u otkrivenim tamnim područjima doista nalazi tekući metan.
;)
Dio vece slike koja prikazuje najvecu povrsinu tekuceg metana ikad zabiljezenu na Titanu.
Ljubaznoscu NASA-e
Cassinijeve kamere za slikovnu dijagnostiku koje omogućuju globalni pogled na Titanovu površinu "uhvatile" su odraz puno većeg nepravilnog tamnog obrisa na površini od onog koji je "uočio" radar. Međutim, sjeverni dio ovog obrisa odgovara veličini jednog od tamnih područja koje je zabilježio radar. To tamno područje se prostire u dužini od preko 1000 km i to uzduž 55° sjeverne (Titanove) geografske širine.
Ako se dokaže postojanje tekućeg metana na tom području, potvrditi će se postojanje tekućeg jezera koje je površinom samo malo manje od Kaspijskog mora.
Prisutnost ovih "mora" na Titanu osnažuju trenutna razmišljanja znanstvenika koji već skoro četvrt stoljeća smatraju kako metan koji je na površinu stigao iz atmosfere u tekućem obliku (kiša), odlazi natrag u nju u plinovitom stanju.
Nove nalaze o tekućini na Titanu znanstvenici bi trebali dobiti nakon što Cassini u svibnju ponovno preleti spomenuto područje.
Zanimljivo je spomenuti znanstvene spekulacije o tome kako bi nama izgledala tekućina na Tittanu kada bi se slučajno tamo našli. Gustoća tekućeg metana nema ni pola vrijednosti gustoće tekuće vode. To je, recimo, nešto što bi trebalo zabrinjavati graditelje brodova na Titanu. Brodovi plutaju kada su manje gustoće od tekućine ispod sebe. Zato bi brodovi na Titanu trebali biti ekstra-pero-lake kategorije kako bi plutali na tekućem metanu. Tekući metan ima i mali viskozitet i slabu površinsku napetost. Površinska napetost daje vodi njenu "elastičnu kožu", te na Zemlji, omogućava kukcima da hodaju po vodi. Takve vodene bube bi na Titanu momentalno potonule. S druge strane, slaba Titanova gravitacija, koja je sedam puta manja nego na Zemlji, omogućila bi takvim bićima da ponovno isplivaju.
Natrag brodovima. Lopatice propelera trebale bi biti razmjerno ogromne kako bi zagrabile dovoljno tekućine za mlaz. Također bi trebale biti napravljene od materijala otpornog na lom na niskim temperaturama.
A valovi!?! Znanstvenici iz ESA-e, John Zarnecki i Nadeem Ghafoor izračunali su da bi valovi na Titanu mogli biti sedam puta viši od onih na Zemlji (uglavnom zbog slabe gravitacije) i tri puta sporiji. "To bi surferima omogućilo veličanstvenu vožnju", kaže Ghafoor.
Zadnje, ali ne manje važno: tekući metan je zapaljiv. Međutim, na Titanu ništa ne gori zbog toga što se u njegovoj atmosferi nalazi malo kisika – ključnog sastojka za gorenje. Jednom kad istraživači stignu na Titan morat će biti oprezni sa svojim spremnicima za kisik i ne padati u napast da vatru gase "vodom".
