Sputnjik
Prošlo je 50 godina od kada je prva letjelica uspješno poslana u Zemljinu orbitu. Bio je to mali satelit sfernog oblika promjera 58 cm i mase 83,6 kg nazvan Sputnjik (Prijatelj). Lansiran je 4. listopada 1957. god. sa tadašnjeg sovjetskog kozmodroma Baikonur (današnja država Kasahstan), te se nakon 100 minuta leta, "javio" nizom jednoličnih bip- bip radio signala. Tako je Sputnjik postao prvi objekt izrađen ljudskom rukom koji je poslan u svemir. Taj je događaj označio početak svemirskih letova koji su u proteklih pola stoljeća omogućili znanstvenicima nova saznanja o kojima se prije moglo samo nagađati.

Sputnjikova misija trajala je 92 dana. Za to je vrijeme ovaj umjetni satelit kružio oko Zemlje brzinom od 28800 km/h s periodom orbitiranja od 98,6 minuta. Nalazio se na prosječnoj visini od oko 250 km iznad Zemljine površine. Koristeći dva radio odašiljača (20 i 40 MHz), Sputnjik je 21 dan emitirao radio signale pomoću kojih su znanstvenici željeli dobiti informacije o gustoći gornjeg dijela atmosfere- ionosfere. Misija je okončana 4.siječnja 1958. nakon što je Sputnjik sagorio u atmosferi.

Pas Lajka
Ubrzo nakon Sputnjika, 3. studenog 1957. god. lansiran je Sputnjik 2. Ovaj pola tone težak satelit je u svemir donio prvo živo biće- psa Lajku. Za Lajku je bila osigurana određena količina kisika i hrane iako nije bio predviđen njen povratak na Zemlju, pa je tako ova kujica žrtvovana u ime viših ciljeva. Misija je trajala 162 dana i za to je vrijeme Sputnjik 2 2000 puta okružio Zemlju prešavši 100 mil. km i šaljući znanstvenicima nove podatke o gustoći ionosfere.
Dvije godine nakon toga, na red su došle sovjetske misije Luna 1- prvi Sunčev umjetni satelit; Luna 2- prva sonda koja se spustila na Mjesec i Luna 3- letjelica koja je prva snimila stranu Mjeseca koju ne vidimo sa Zemlje.
Bilo je to razdoblje tzv. "svemirske utrke"- svojevrsna analogija utrke u naoružavanju u sklopu "hladnog rata" koji se vodio između tadašnjih dviju supersila SAD-a i Sovjetskog saveza. Početak svemirske utrke je očito pripao Sovjetskom savezu. Prilikom službenog posjeta SAD-u, sovjetski predsjednik Hruščov je svog američkog kolegu Eisenhowera "bocnuo", poklonvši mu privjesak u obliku letjelice Venera 2.
Venera 3

Od američkih uspjeha u to doba treba spomenuti satelit Explorer 6 koji je 1959. godine proučavao elektromagnetsko zračenje "zarobljeno" u ionosferi, te Zemljin magnetizam i protjecanje mikrometorita u Zemljinoj orbiti.

Prvi čovjek u svemiru- Jurij Aleksejevič Gagarin

Uslijedio povjesni let koji je doveo prvog čovjeka u svemir. 12.travnja 1961. god. Sovjetski vojni časnik Jurij Aleksejevič Gagarin je u letjelici Vostok 1 boravio u Zemljinoj orbiti 1 sat i 48 minuta.
Nije trebalo dugo čekati američki odgovor.
Misija Apolo 11- lansiranje pomoću rakete Saturn 5

Predsjednik John Fitzgerald Keneddy je 25.svibnja 1961. god. najavio kako će se do kraja desetljeća Amerikanci spustiti na Mjesec i kako "niti jedan projekt u svemiru u ovom razdoblju neće biti tako impresivan za čovječanstvo". Mnogi su ovo obaćanje smatrali nerealnim, ali se na kraju ispostavilo da je Kennedy bio u pravu. Program Apollo koji je prvotno trebao biti nastavak projekta letova u svemir je preusmjeren prema osmišljavanju svemirske letjelice koja će ljudsku posadu dovesti na Mjesec.
U razdoblju od 1966. do 1969. god. izvršeno je 10 misija iz programa Apollo u kojima su obavljana razna testiranja raketnih potisnika, zapovjednog i servisnog modula, sustava za ručno upravljanje letjelicom, ulaska u Mjesečevu orbitu i još mnogo toga.
16.srpnja 1969. godine lansirana je letjelica Apollo 11 koja je po prvi puta u povijesti dovela ljudsku posadu na površinu Mjeseca. U razdoblju od 1969. do 1972. god. američki su se astronauti ukupno šest puta spustili na Mjesec.

Silazak astronauta iz lunarnog modula na površinu Mjeseca
ljubaznošću NASA-e

Istraživanje Mjeseca
ljubaznošću NASA-e
Čovjek na Mjesecu
ljubaznošću NASA-e

Tijekom tih šest misija obavljen je čitav niz znanstvenih eksperimenata na Mjesecu, obavljena su geološka istraživanja uzoraka Mjesečevog tla, izvršena su brojna orbitalna snimanja Mjeseca, prikupljeno je mnoštvo pijeska i kamenja sa Mjeseca koji su donešeni na Zemlju.
U zadnje dvije misije (Apollo 16 i 17), astronauti su obavili po tri šetnje po Mjesecu koje su ukupno trajale preko 20 sati (za svaku misiju posebno), a sam boravak na Mjesecu je trajao preko 30 sati. U misijama Apollo 15 i 16 su po prvi put korištena vozila za kretanje po Mjesecu koja su mogla razviti brzinu od 16 km/h.
Valja spomenuti još jedni američku misiju iz tog razdoblja. Radi se o letjelici Mariner 2 (Mariner 1 nije uspio) koja je 1962. god. prolaskom kraj Venere na visini od 35000 km iznad površine, uspjela skenirati Veneru i izmjeriti njenu površinsku temperaturu. U to vrijeme je bio aktivan i Sovjetski program "Venera" tijekom kojega je nekoliko letjelica obavljalo istraživanja Venere iz orbite, a neke sonde su se uspjele i spustiti i polsati nam prve slike sa površine Venere.
Slika s Venere

Apollo misije su NASA-i dale novi zamah i praktički od tada SAD nezaustavljivo preuzima vodstvo u svemirskoj utrci. Tako u sljedećem desetljeću na red dolazi Mars- planet koji je znanstvenicima najzanimljiviji za istraživanje zbog svojih sličnosti sa Zemljom. U srpnju i listopadu 1976. god. na površinu Marsa slijeću dvije NASA-ine sonde nazvane Viking 1 i Viking 2 koje su pomoću mehaničke ruke grabile Marsov pijesak i prenosile ga u komore namjenjene za analizu i biološke eksperimente. Otkrivena je neobična kemijska aktivnost, ali nije otkriven život u obliku mikrorganizama kojem su se nadali neki znanstvenici.
NASA i dalje ne miruje nego već slijedeće godine šalje na "najduži put" dvije letjelice pod nazivom Voyager 1 i Voyager 2. koje su i danas aktivne.
Na snimku kojeg je učinio Voyager 1 najviše se ističe Jupiterova "crvena pjega"
Voyager 1 je poslao na Zemlju mnoštvo fotografija Jupitera i Saturna, te njihovih satelita, dok je Voyager 2 stigao čak do Urana i Neptuna. Nakon izvršene misije, ove su letjelice 1989. god. poslane prema vanjskim dijelovima Sunčevog sustava kojeg su i napustile. Trenutno se kreću brzinom od 17 km u sekundi i nalaze se na udaljenosti od preko 10 mlrd. km od Sunca što predstavlja najveću udaljenost na kojoj se nalazi neki objekt izrađen ljudskom rukom. Svjetlosti je potrebno preko 10 sati da sa te udaljenosti dođe do Zemlje.
Umjetnička vizija položaja Voyagera 1 i 2
ljubaznošću NASA-e Očekuje se kako će generatori Voyagera (koji su odavno premašili predviđeni rok) stvarati energiju koja će biti dovoljna za komunikaciju sa Zemljom do 2020.godine.

Lansiranje Space Shuttle iz Svemirskog centra Kennedy na Floridi
ljubaznošću NASA-e Osamdesetih godina 20.st. nastupa nova era u astronautici. Dotadašnje letjelice (Američke i Sovjetske) pomoću kojih su vršeni letovi u svemir sa ljudskom posadom, višestruko je nadmašio novoizgrađeni NASA-in orbiter Space Shuttle, koji i danas predstavalja najkompliciraniji stroj kojeg je čovjek ikada izgradio. Kapacitet tovarnog prostora ovog orbitera je čak 15 tona. NASA je izgradila 5 ovakvih letjelica, no dvije su doživjele havariju. U obje nesreće na žalost nije bilo niti jednog preživjelog člana posade. Space Shuttle se danas koristi najviše za prijevoz sastavnih dijelova međunarodne svemirske postaje (ISS) koja je još u izgradnji. Godina 2010. je predviđena za "umirovljenje" danas već zastarjelog Space Shuttle-a, pa bi do tada i svemirska postaja trebala biti dovršena.
Svemirska stanica ISS u Zemljinoj orbiti

U međuvremenu su se u istraživanje svemira uključili i druge zemlje (Japan, Kina, Indija, kao i Europska svemirska agencija- ESA). Dugo bi trajalo nabrajanje svih misija, pa ćemo još samo nabrojiti neke najpoznatije.
NASA-ina Letjelica Gallileo lansirana 1989. god. nalazeći se u tovarnom prostoru Space Shuttle-a Atlantis. Na svom putu prema Jupiteru, Gallileo je prošao pored Venere i još 2 asteroida (Gaspra i Ida), te svaki prolazak ovjekovječio preciznim snimkama. Došavši u blizinu Jupitera ispustio je sondu u Jupietrovu atmosferu, te nastavio sve do 2003. god. istraživati Jupiter i njegove prirodne satelite. Pronašao je i snažne dokaze da ispod ledene kore Jupiterovog mjeseca Europa postoji tekuća voda.
Gallileov snimak Jupiterovog mjeseca Europa

Treba još spomenuti i NASA-ine rovere Spirit i Oportunity koji se već skoro 4 godine (iznad svih očekivanja) "šeću" po Marsu, buše njegove stijene i analiziraju pijesak. Do sada su pronašli mnoštvo minerala hematita koji se smatraju dokazima o Marsovoj vodenoj prošlosti. Komunikaciju sa Zemljom ostvaruju najčešće preko triju aktivnih satelita (izravna veza je moguća samo kada su Zemlja i Mars u povoljnom položaju) u Marsovoj orbiti. To su NASA-ini Mars Odyssey, Mars Reconissance Orbiter i ESA-in Mars Express- satelit koji je detektirao velike količine vodenog leda ispod Marsovog južnog pola. Na žalost, predviđeno Božićno slijetanje 2003. njegove sonde Beagle 2 na Marsovu površinu nije uspjelo.
Misija Deep impact- odvajanje udarne sonde od matične letjelice koja je snimila sondin udar u komet Tempel 1.
Misija Stardust- letjelica koja je prikupila i donijela na Zemlju fragmente kometa i međuzvjezdane prašine.
Cassini- Huygens- letjelica Cassini već tri godine istražuje Saturn, njegove prstenove i prirodne satelite, a sonda Huygens se spustila na Saturnov mjesec Titan i snimila njegovu površinu.

Snimak udara u komet Tempel 1
ljubaznošću NASA-e
Cassinijev snimak mjeseca Diona; u pozadini je Saturn i njegovi prstenovi.
Snimak je učinjen sa udaljenosti od 39000 km
ljubaznošću NASA-e
Snimak Titanove površine tijekom spuštanja sonde Huygens
ljubaznošću NASA-e

Ovo su samo neke od astronautičkih misija koje su u proteklih pola stoljeća dale neprocjenjiv doprinos razvoju znanosti.

Stavi na: